Sudjelovanje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Before and after Mohács: Archaeological heritage of the Ottoman expansion in Europe“

Djelatnici Službe za arheološku baštinu, viši konzervatori arheolozi Ivana Hirschler Marić, dr. sc. Andrej Janeš i Siniša Pamić, sudjelovali su na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Before and after Mohács: Archaeological heritage of the Ottoman expansion in Europe, održanoj u Budimpešti od 2. do 4. listopada 2026. u organizaciji Mađarskoga narodnog muzeja (Magyar Nemzeti Múzeum). Povod konferencije je petstota obljetnica Mohačke bitke, pa je predstavljena osmanska arheologija i arheološka baština u Europi, koja posljednja dva desetljeća privlači sve veću znanstvenu pozornost. Na konferenciji su prezentirana recentna arheološka istraživanja i novi pristupi kulturnim preobrazbama koje su pratile osmansku ekspanziju između 14. i 19. stoljeća. U središnjoj knjižnici Mađarskoga narodnog muzeja održano je 47 izlaganja i predstavljeno 14 postera. Tijekom skupa za sudionike je održano primanje u Veleposlanstvu Republike Turske u Budimpešti, gdje ih je ugostila Njezina Ekscelencija Gülsun Erkul, veleposlanica Republike Turske u Mađarskoj. 

Ivana Hirschler Marić i Marin Matković (nezavisni istraživač, Zadar) održali su izlaganje To serve and protect, the case of the Jahya-bey tower in Gorjani. U listopadu 1536. godine, deset godina nakon poraza kod Mohača, osmanska je vojska osvojila utvrđeno naselje Gorjani u južnom dijelu srednjovjekovne Vukovske županije. U listopadu sljedeće godine, protuosmanska koalicija poražena je u blizini Gorjana. Osmanska vojna posada isprva je bila smještena unutar naselja, do oko sredine 16. stoljeća, kad je južno od njega sagrađena kula – višekatna stambeno-obrambena građevina u kojoj je bila manja vojna postrojba ili odred zadužen za održavanje reda. 

Pod vodstvom Hrvatskog restauratorskog zavoda 2015. i 2018. godine arheološki su istraženi unutrašnjost i okoliš osmanske kule – poznate kao kula Jahja-bega (danas kapela Sveta tri kralja). S južne strane kule bila je velika otpadno-kanalizacijska jama, zapunjena raznim pokretnim keramičkim i metalnim nalazima, čije su analize upotpunjene rezultatima zooarheoloških analiza. Na prostoru unutar utvrđenog naselja prikupljena je manja količina nalaza iz razdoblja 150-godišnje osmanske vlasti, koji su (iako malobrojni) također vrlo zanimljivi. U izlaganju je predstavljena detaljna tipološka analiza dosad neobjavljenih keramičkih pokretnih nalaza. Kula Jahja-bega u Gorjanima, jedini očuvani spomenik osmanske stambene arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj, ističe se kao iznimno dobro očuvan spomenik osmanske arhitektonske baštine u Hrvatskoj, jedinstven po svojem povijesnom i arhitektonskom značenju. Zahvaljujući prenamjeni u kapelu Sveta tri kralja 1837. godine, taj je spomenik ostao sačuvan do danas.

Temom Gorjana u osmanskom razdoblju bavile su se u svojem izlaganju Jelena Boras (Muzej Đakovštine) i dr. sc. Nataša Štefanec (Sveučilište u Zagrebu). U izlaganju Gorjani 1537 — in Search of the Battle govorilo se o rezultatima analiza narativnih i arheoloških izvora o znamenitom vojnom pohodu protiv Osmanlija, koji je 1537. godine predvodio habsburški general Hans Katzianer. Vojska, koju je u početku činilo oko 24.000 vojnika, znatno se osula tijekom napornog marša iz Zagreba i Koprivnice prema Valpovu i Osijeku, zbog gladi, iscrpljenosti i bolesti. Ostaci vojske stigli su do Gorjana, gdje su u listopadu 1537. doživjeli težak poraz. 

Tijekom 2022. i 2023. godine, u sklopu programa Hrvatskog restauratorskog zavoda „Arheološka topografija srednjovjekovnih Gorjana”, provedena su početna istraživanja – u arhivima u Beču, Ljubljani i Zagrebu, ali i na terenu. Cilj je bio rekonstruirati vojni put, s fokusom na dionicu od Osijeka do Gorjana, kako bi se otkrili mogući sklopovi namjerno ostavljenog ili uništenog oružja, streljiva, vatrenog oružja i opreme (kola, zaprege, kočije), kao i lokacija posljednjeg tabora i završne bitke na močvarnom i šumovitom području oko Gorjana. Sužavanjem lokacije otvorit će se mogućnost primjene metoda arheologije bojišta da bi se otkrilo mjesto na kojem su poginule tisuće kršćanskih i osmanskih vojnika, koji su ondje vjerojatno i ostavljeni, zajedno sa svojim oružjem i opremom. Početni rezultati istraživanja predstavljeni su u Gorjanima (2022.) i Belom Manastiru (listopad 2023.) te objavljeni kao rad u knjizi Gorjani – mjesto, ljudi, identitet, baština (2024.) uz Hrvatski restauratorski zavod kao suizdavača. U međuvremenu su otkriveni novi kartografski i narativni izvori, kao i arheološki podaci koji rasvjetljavaju moguću rutu kretanja i prijelaze preko rijeka, čime se približava točnoj lokaciji završne bitke.

Dr. sc. Andrej Janeš, Siniša Pamić, dr. sc. Zeynep Oğuz (Sveučilište u Zagrebu) i Ivica Pleština (Ministarstvo kulture i medija RH, Područni konzervatorski ured u Splitu) održali su izlaganje God loveth the clean: the archaeological research of the hamam in Ilok. Neposredno nakon Bitke na Mohačkom polju, Osmanlije su osvojili područja današnje istočne Slavonije i Srijema sa srednjovjekovnim gradom Ilokom, smještenim na platou iznad Dunava. Tijekom srednjeg vijeka grad je bio regionalno središte s velikom župnom crkvom sv. Petra i Pavla, dva samostana (franjevačkim i augustinskim), velikom palačom i obrambenim zidinama. U tom je razdoblju Ilok imao povlaštenu zajednicu građana te statut s gradskim povlasticama, dodijeljen gradu 1525. godine. I nakon osmanskoga osvajanja Ilok je ostao važno središte, pa se nakon završetka Dugog rata (1593. – 1606.) broj njegovih stanovnika povećao. U gradu su bile tri džamije. U utvrđenom gradu, južno od palače, u tom je razdoblju sagrađen hamam (kupalište); vjerojatno je riječ o hamamu koji Evlija Čelebi spominje kao „lijepi hamam pokraj džamije Mehmed-age”. Dijelovi hamama, uglavnom istočni dio, očuvani su i danas u visini zidova. Tijekom 2013. i 2014. godine Odjel za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda proveo je arheološka iskapanja u zapadnom dijelu hamama. Istočni dio identificiran je kao iliklik (tepidarium) i hela (nužnik/latrina), uz istraženi camekan s ostacima şadirvana (fontane), dok se zapadni dio sastoji od dviju prostorija, sicaklik (caldarium) i külhan (peć). U izlaganju su predstavljene istražene strukture u kontekstu pronađenih pokretnih nalaza te se odredio vremenski okvir nastanka hamama, u prvom desetljeću nakon osmanskoga osvajanja. (IHM/AJ/SP)